Neočekivan događaj, ali sa dramatičnim uticajem na svet. Ponekad uleti i odleti, ali za sobom ostavlja trag. Crni labud se vratio.
Ništa drugačije nije bilo ni 2008. godine, kada je teško pogodio globalni finansijski sistem. Ili 2011. godine, kada je Evropu potresla dužnička kriza. Svijet se još nije oporavio od ovih posljedica krize od prije jedne decenije, o čemu svjedoče nulte kamatne stope i nastavak kvantitativnog popuštanja. Dok posljedice prvobitnog sistemskog uništenja još traju, crni labud je ponovo preletio svijet. Ovaj put sa još većim potencijalnim posljedicama.
Zemlje se bore protiv krize
Epidemiološke ili ekonomske krize imaju barem jednu zajedničku stvar: mogu se zaustaviti. Mnoge zemlje Azije pokazale su kako je moguće intervenirati protiv širenja malignog virusa i gotovo ga potpuno eliminirati. To je teška bitka i menadžerski i politički, ali je moguća.
Sve dok se preduzmu brzi i efikasni koraci i zaustavi širenje virusa u prvoj fazi, kao na primjer u Singapuru, ekonomske posljedice su minimalne. Međutim, ako infekcija preraste u epidemiju, koraci su mnogo složeniji i bolniji. Južna Koreja je također pokazala da se takvom situacijom može upravljati.
Evropski neuspeh
Evropa je značajno zaostala u prevenciji i pripremi planova, u testiranju potencijalno zaraženih, u prikupljanju i evaluaciji podataka. Ali i u pristupu pojedinaca širenju epidemije. Za mnoge nije iznenađenje da je broj zaraženih rastao za hiljade dnevno u mnogim evropskim zemljama. Istovremeno, potvrđena je bojazan da će oni premašiti nivo iz Kine.
Pad ekonomske proizvodnje u oblasti Vuhana pokazao je koliko karantena može biti moćna za ekonomiju jedne zemlje. Kolaps kineske ekonomije u prvom kvartalu bio je najveći od početka mjerenja. To je također izazvalo veliku zabrinutost za zdravlje europske ekonomije uz trenutni rast epidemije.
Situacija u Evropi se suštinski razlikuje od situacije u Aziji. Na azijskoj rang listi vrijednosti porodica je bila na prvoj, a država ispod nje, u Evropi je to bio sam pojedinac. Pokazalo se da je ne samo nespremnost Evrope za epidemiju, već posebno zapadni individualizam najveća prijetnja širenju epidemije na starom kontinentu.
U Velikoj Britaniji do četvrtine stanovništva odbilo je promijeniti svoje navike zbog koronavirusa. Takođe, na osnovu njihovog stava, britanska vlada nije preduzela nikakve drastične mere, poput otkazivanja masovnih događaja ili zatvaranja škola.
Kraj sadašnje ere globalizacije?
Koronavirus je uzrokovao pad realnih stopa za 1,5% u odnosu na očekivani razvoj bez pandemije. Posljedica mnogih evropskih pandemija bio je i pad trgovine. Dok su jači trgovinski odnosi prije krize donosili viši životni standard. Svaki strah za zdravlje dovodio je do depresije. Sa završetkom španske gripe došao je kraj prve ere industrijske globalizacije, koja je već bila prigušena posljedicama Prvog svjetskog rata. Korona kriza tako može blokirati lanac nabavke iz Kine, koji je izgrađen u posljednje dvije decenije.
Možemo reći da će pandemije povisiti plate, ali razočarati stvarne povrate. Za razliku od drugih katastrofa, kao što su rat ili prirodne katastrofe, pandemije ne rezultiraju porastom potražnje za kapitalom, što rezultira produženim periodom skromnih realnih stopa.
