U pedesetoj godini života dogodila se velika promjena. Izgubila je posao i morala je odlučiti što dalje. Ingrid Kuželová (52) prihvatila je bačenu rukavicu, izborila se, naučila jezik, nije se bojala inozemstva i trenutno je babysitterica u Njemačkoj. U našem intervjuu otkrila je što proživljava tijekom svog rada.
Ingrid se brine o starijim muževima, s kojima su se navikli jedno na drugo. U početku je ipak bilo smiješnih i neugodnih situacija, suza i kriza. Danas ću isplatiti sve za što sam se borila, kaže Banskobistričanka.
Imali ste pedeset godina kada ste odlučili postati medicinska sestra. Što se tada dogodilo u vašem životu?
Dugo je vrijeme vrtlarstvo bilo moj kruh, završila sam srednju hortikulturnu školu u Nitri i radila u cvjećarnici u Banská Bystrici. Ali onda su smanjili broj zaposlenih i ja sam ostao bez posla. Pola godine sam razmišljao kako dalje, dok nisam odlučio. Pohađala sam tečaj za njegovateljicu.
Zašto dojilja?
Jer uvijek sam imao pozitivan odnos prema ljudima, a to se i potvrdilo u ovom poslu. U njoj je očito uvjet voljeti ljude i dobro se slagati s njima. Tako sam počela raditi za jednu slovačku privatnu agenciju koja traži dadilje za starije osobe na nekoliko sati tijekom dana. Posao mi se svidio, ali je bio loše ocijenjen, pa sam se odlučila na put u inozemstvo preko agencije za zapošljavanje Atena.
Kakav je bio tvoj strani jezik?
Jako loše. Nikad nisam učila njemački u školi, pa sam ga morala učiti ispočetka. Kupila sam DVD, knjigu i upisala se na tečaj jezika. Ispiti su bili muka. Radila sam ih treći put. Kad sam držala svjedodžbu u rukama, bila sam ponosna na sebe, ali onda sam došla u jedno njemačko domaćinstvo i saznala da je sve drugačije.
Što se dogodilo?
Agencija mi je pronašla muževe Nijemce, oboje pokretni, bez većih zdravstvenih problema. Došao sam do njihove kuće, pozdravio se i predstavio. Gospodin je bio jako fin od prvog trenutka, rekao mi je, bit ćemo blizu i možete nas zvati starac i starica. Sjeli smo i počeo me ispitivati o obitelji i poslu.
Onda me upitao nešto što uopće nisam razumjela, pa sam samo kimnula glavom i nasmiješila se. Starac me pogledao i rekao, ne razumiješ me, zar ne? Pocrvenio sam. Pomislio sam, pa sad će me poslati kući. Ali iznenadio me nečim drugim.
Sa mnom je svaki dan pisao diktate jer me želio naučiti njemački. Kod kuće imam grubu bilježnicu s našim dnevnim vježbama u njoj. U početku je bilo doslovno crveno more, ali što smo više pisali, to je moj njemački postajao bolji.
Koliko godina imaju supružnici za koje skrbite?
Starac 82 i starica 85 godina. Puno smo se smijali dok smo učili, ali mogu vam reći da danas mnogo bolje znam njemački. Puno razgovaramo jer su oboje komunikativni. To mi također puno pomaže.
Kakav je vaš odnos?
Izvrsno. Kažu mi da sam im poput kćeri. Navikli su se na mene i svaki put kad odem, budu jako nervozni. Našli smo put jedno do drugog jer su bili strpljivi sa mnom. Imam i strpljenja s njima, bez toga ne bi bilo moguće. To je vjerojatno najvažnije u ovom poslu, a i – imati pregled.
Kako izgleda vaš dan? Koje su vaše obveze?
Imamo dogovor da stari sprema doručak, ja siđem u pola osam, starica i ja odemo u kupatilo, istuširam je i pomognem joj da se obuče. Onda oni čitaju dnevne novine i ja uvijek u devet sati idem kupiti nove novine. Napravit ću puding i početi kuhati ručak.
Bilo je smiješno što stari prije nije jeo juhe, ali ja sam navikla na njih, mijenjala sam ih, a i on ih je naučio. Popodne sjedimo uz kavu i kolače, zatim idem u šetnju. Vraćam se u šest, pripremam večeru i nakon večere odlazim u sobu i imam vremena za sebe. Pet puta dnevno starom ubrizgavam inzulin, to mi je sav posao.
Dakle, varirate ručkove, jeste li se držali kao kuharica?
Stara mi je odmah na početku rekla da nećemo eksperimentirati i da ćemo kuhati njemačku hranu. Pokazala mi je kako se pripremaju, jer i gulaš kuhaju drugačije nego mi u Slovačkoj. Pa smo svaki obrok prvo kuhali zajedno. Morao sam se naviknuti na to da oni vole da se hrana poslužuje doslovno vruća. Jednom sam dobio pritužbu da je hladno. Tu se morate doslovno ispariti s tanjura.
Kada je došla vaša prva kriza?
Nakon prvog tjedna. Bojao sam se sići, rekao sam sebi, neću više moći govoriti. I ja sam plakala, ali onda sam si rekla, urazumi se, imaš dobru obitelj, pokušavaju te naučiti njemački, besplatno učiš jezik i imaš potpunu slobodu.
Treba neko vrijeme da se čovjek navikne. U ovu sam obitelj zapravo došla kao zamjena, jer je prethodna dadilja morala otići. Starac se zaljubio u nju i starica je od tada bila jako ljubomorna. Pa možete misliti kakav je bio naš prvi kontakt, gledala je u mene, nije se nasmiješila.
Znaš, nisi baš volio prethodne dadilje, ali ja imam strpljenja s ljudima. Bitno je ne provocirati i razumjeti tu osobu. Želio sam izbjeći bilo kakve znakove problema, nikad nisam provocirao, uvijek nosim široke majice. Na kraju sam se staroj toliko svidio da me je, kad sam prvi put odlazio, uhvatila za ruku i rekla: Ali hoćeš li se vratiti? Ne lažeš nam valjda? Sad kad ću doći, ona ni ne spava, čeka me da mi poželi dobrodošlicu.
Je li bilo situacija koje su vas naučile nečemu novom?
Kad su se posvađale starica i starica, ja sam to odnio. Od tada, kad god imaju razmjenu, ustajem i odlazim u sobu. Reći ću starome, kad završiš, nazovi me pa ću sići. Tako izbjegavam sukobe, nisam ni na jednoj ni na drugoj strani. A to je jako važno.
Jeste li postavili kakva pravila?
Svaki put kad odem, pokažem im stvari koje donesem kući. Ova ideja nije iz njihove glave, oni ne žele da ja to napravim, ali ja stojim iza toga. Imala sam loše iskustvo jer je dadilja s kojom sam se izmjenjivala u prošloj obitelji gospodinu ukrala zlatni prsten. Nitko me nije optužio, ali ne želim ni da se to ikada dogodi. Zahvaljujući ovom mom pravilu, psihički sam miran, potpuno smo jasni po tom pitanju i to mi je jako važno.
Koliko dugo idete na turneje po Njemačkoj?
Za tri mjeseca. Dugo je to, ali mogu izdržati jer se stvarno osjećam kao da su mi baka i djed. Ne zabranjuju mi, ne upućuju me, samo uvijek imam mobitel sa sobom kad idem van. Jednom mi se dogodilo da sam se izgubio. Hodao sam prolazima pored crkve i odjednom nisam znao gdje sam. Izbezumljeno zovem starog a on mi govori da se smirim i čita mi ime ulice na kući. Bio je kod mene za pet minuta.
Do koje dobi se može raditi ovaj posao?
Sve dok imate dovoljno snage. Sa mnom u inozemstvo putuju i umirovljenice. Ako su vitalne, mogu podnijeti njegu.
Jeste li spremni na činjenicu da se zdravlje bračnog para može pogoršati?
Da jesam. U Slovačkoj sam radila u socijalnoj ustanovi gdje su uvjeti bili zaista teški. Brinuo sam se o ovim starijima i vidio sam kako umiru. No, o tome je i ovo djelo, s tim treba računati. Dobri odnosi su vrlo važni, ali jednako je važno biti profesionalan. Radite posao s ljubavlju, ali držite potrebnu distancu.
Kakva osoba čini dobrog njegovatelja?
Definitivno tolerantan i strpljiv. Mora računati na brigu o dementnim osobama koje imaju drugačija stanja i ne misle sve što kažu. Dobar njegovatelj mora iskreno voljeti ljude, inače će mu posao predstavljati bol.
Imam dar da mogu osvojiti ljude. Čak i oni koji su na početku odmjereni nakon nekog vremena počnu se smješkati. Kad se to dogodi, tada led puca.
